Maja Džajić, odvjetnica u Vukovaru
Evo je! Moja prva! 😊 Zašto ona? Zato što sam s njom na prvom zajedničkom ročištu, kliknula. Zato što je inteligentna, elokventna, a pomalo drska. Ima sve kvalitete za ovaj posao. Ljudi za nju kažu da posjeduje onu pravu bazičnu inteligenciju. Hrabro je krenula u svoju odvjetničku avanturu kada je napustila fenomenalan posao, odlične uvjete, život u metropoli i vratila se u Vukovar. Ljudi su mislili da je luda, ali njena ludost se u potpunosti isplatila. Upoznajte moju prvu, moju Maju Džajić!
Majo, vraćamo se u studentske dane. Zašto baš pravo?
Upis na Pravni fakultet u Zagrebu je bila prvenstveno želja moga oca, a podredno i moja. Moj otac je znao govoriti za sebe kako bi bio izvrstan porezni odvjetnik te se na neki način divio toj profesiji pa je navijao da upišem Pravni fakultet, a ja sam se složila. Šta uopće znaš kada imaš 18 godina? Bila sam odličan učenik u Općoj 9. gimnaziji u Zagrebu, voljela sam psihologiju, filozofiju, logiku i matematiku. Otac mi je rekao „imaš ti psihologije i na pravu“ 😊
U Zagrebu je postojala (u vrijeme kada sam se ja upisivala na Pravni fakultet, 1999.g.) mogućnost plaćanja priprema za prijemni ispit koje su trajale oko 6 mjeseci. Nakon što je prijemni ispit na Pravnom fakultetu prošao, sam upis na fakultet nije prošao „glatko“.
Obzirom na moj postignuti rezultat na prijemnom ispitu bilo je predviđeno da se upišem kao redovni student sa plaćanjem, a od redovnog studenta bez plaćanja me dijelio samo jedan bod. Kako je moja obitelj imala prognanički status, bilo mi je žao da mi roditelji plaćaju studentsku godinu jer uopće nije bila jeftina. Tijekom priprema su nas upozorili kako su pitanja konstruirana na način da, unatoč činjenici kako na jedno pitanje može biti samo jedan od ponuđenih odgovora točan, postoje neka pitanja na prijemnom ispitu koja nude dva točna odgovora. I tako se u mom slučaju pojavio problem sa pitanjem skrivenog subjekta. Dva autora su govorila oprečne definicije, a obojica su bila na popisu literature za prijemni ispit. I tu sam izgubila jedan bod koji mi je bio nužan za stjecanje statusa redovnog studenta bez plaćanja.
Osam dana, kao osamnaestogodišnjakinja, odlazila sam u dekanat Pravnog fakulteta u nadi da ih uvjerim i objasnim da je moj odgovor na postavljeno pitanje o skrivenom subjektu točan i da mi nisu priznali bod. U tih osam dana mojih upornih dolazaka i objašnjavanja, tadašnji prodekan Pravnog fakulteta nastojao me je, uz prisutnost profesorice hrvatskog jezika, uvjeriti, kako je samo jedan točan odgovor na predmetno pitanje i da taj odgovor nije onaj koji sam ja zaokružila.
Moj otac se uključio nakon što je uvidio ozbiljnost moga problema i naravno moju upornost da dokažem da sam u pravu. Profesorica hrvatskog jezika „se crvenila“ jer je shvaćala ozbiljnost situacije, ali naravno da nije smjela direktno ništa reći. Budući mi Pravni fakultet nije priznao navedeni bod, na inzistiranje moga oca izdali su nam pismenu potvrdu o navedenome s kojom smo se uputili u Ministarstvo obrazovanja.
Pred zgradom Ministarstva je tada bila poprilična grupa ljudi (svi sa nekakvim pritužbama na prijemne ispite na fakultetima) pa obzirom da je moj otac glasan i temperamentan čovjek uz njegovu galamu i upornost primio nas je u ured tadašnji pravnik Ministarstva. Odmah po ulasku u ured sa literaturom za hrvatski jezik iz koje je bilo razvidno da sam bila u pravu, te uvidom u navedenu, pravnik Ministarstva u tom trenutku mijenja svoj stav prema nama koji do tada nije bio pretjerano pozitivan i kaže onu divnu rečenicu „ajde pričekajte malo“. Nazvao je Pravni fakultet i rekao im „upišite tu curu ili ćete poništavati cijeli prijemni“. I tako sam ja upisala redovni studij bez plaćanja 😊 Borbeni start.
Jedan naš uvaženi profesor mi je tada rekao: „Vidjet ćete, nije tako jednostavno završiti Pravni fakultet u Zagrebu, većina vas odustane. Pitat ću vas da li ste došli uopće do treće godine.“
Je li nakon te početne borbe bilo lakše?
Ne, na trećoj godini sam se prebacila na izvanredni studij jer sam uz fakultet radila. Imali smo u obitelji težak financijski period. Radila sam smjene od 12 sati. Bilo mi je naporno studirati i raditi paralelno pa sam završila Pravni fakultet nakon 7,5 godina. Ali trud i upornost su se svakako isplatili.
Nakon fakulteta si imala divnu karijeru u Koncernu Agram, ali tebi to nije bilo dovoljno?
Da, u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. sam radila kao vježbenik, a poslije (nakon upisa u Imenik odvjetnika) i kao odvjetnica. Za razliku od mnogih odvjetničkih vježbenika, moje iskustvo je bilo odlično. Imala sam iznadprosječnu plaću u odnosu na ostale kolege s istim statusom u drugim odvjetničkim uredima i izvrsnu radnu okolinu. Godinu dana od zasnivanja radnog odnosa sam dobila i službeni auto. Uvjeti su mi bili, malo je reći, vrhunski.
Po odluci predsjednika Koncerna Agram zaposlila sam se, nakon 8 godina provedenih u odvjetničkom društvu, u compliance službi – službi za praćenje usklađenosti poslovanja društva sa pravnim propisima i EU regulativom u Euroherc osiguranju d.d. Tada sam shvatila da ne želim raditi kao pravnik za tvrtku i da mi je puno draže bilo raditi u odvjetništvu.
Obzirom na neusklađenost mojih ambicija i ambicija, tada meni nadređenih osoba, odlučila sam se na povratak u Vukovar. Moji roditelji su iz Zagreba preselili u Vukovar 2008. godine pa je i njihova tadašnja udaljenost odigrala veliku ulogu prilikom donošenja odluke da se preselim u Vukovar i otvorim svoj samostalni odvjetnički ured. Mnogi su bili skeptični, pa čak i moja mama, sa mnogim predrasudama o mogućnosti poslovnog opstanka u sredini kao što je grad pod posebnom državnom skrbi, ali moja odlučnost i želja, a prije svega vjera u rodni grad i ljude koji žive i rade u njemu, je bila jača. Intuitivno sam znala da je moja odluka za odlaskom iz Koncerna Agram zrela i da je vrijeme za samostalan posao.
Napravila sam rez i otišla.
Obzirom da sam se morala ispisati iz Odvjetničke komore prilikom zaposlenja u EUROHERC osiguranju d.d. pri osnivanju vlastitoga ureda nužno je bilo platiti i upisninu Hrvatskoj odvjetničkoj komori. „Simboličnih“ 5.000,00 EUR za ponovni upis u Imenik odvjetnika. Grad Vukovar je nudio mnogobrojne novčane potpore mladim poduzetnicima pa sam nastojala iskoristiti sve što se „uklopilo“ u odvjetničku struku (subvencioniran zakup u gospodarskoj zoni, nepovratna sredstva za namještaj, opremu i sl.)
I krenulo je.
Je li bio prisutan strah?
Naravno 😊 Brinula sam se kako steći klijente, gdje ih upoznati i na koji način ih privući da baš tebi daju povjerenje i angažiraju te kao punomoćnika. Kolega iz Zagreba (koji je neposredno prije mene otvorio svoj samostalni ured) mi je u šali rekao da ću klijente naći u „kafani“ odnosno među ljudima, a sigurno ne u uredu te da se moram kretati među ljudima.
Prekretnica je bila jedno prigodno okupljanje odvjetničkog zbora Vukovarsko-srijemske županije gdje sam spoznala da se moj odvjetnički rad ne smije svesti samo na građanskopravni i upravnopravni dio nego da svoja znanja nužno moram proširiti i na kazneno pravo. U toj spoznaji mi je pomogao predsjednik Županijskog suda u Vukovaru.
Ali može se?
Može se. U Vukovaru nema puno odvjetnika. Ako se ne varam, ima nas oko 18, ali borimo se i kao mala zajednica štitimo međusobno. Zzahvaljujući takvom kolegijalnom stavu, kako među kolegama odvjetnicima tako i sa sucima, živimo ugodno.
U početku nisi razmišljala u smjeru kaznenog prava?
Ne, meni je parnica bila primarna. To sam znala raditi i imala sam iskustva. Moj domet, prilikom otvaranja ureda u Vukovaru, u kaznenom pravu je bio postavljanje imovinskopravnog zahtjeva za oštećenog tijekom kaznenog postupka jer se, do tada, nisam imala prilike baviti kaznenim pravom. Prijavila sam se na listu za odvjetnike po službenoj dužnosti i tako je krenulo stjecanje moga iskustva u kaznenom pravu.
Danas sam zadovoljna sa svojim radom i usudila bih se reći da sam kroz 6,5 godina poprilično solidno savladala kazneno pravo i sam proces. U početnim stadijima moga samostalnog rada sa kaznenim pravom mi je ponajviše pomogao kolega Davor Ćavar i predsjednik Županijskog suda u Vukovaru. I krenulo je. Malo po malo i krenulo je. Bila sam i izabrani branitelj, dobivala sam i predmete po službenoj dužnosti, bilo je svega, ali poanta je da je – krenulo.
Jesi imala negativnih iskustava sa kolegama kada si se vratila u Vukovar?
Na početku su me možda i gledali kao konkurenciju, ali poslije su me lijepo prihvatili. Vukovar ima iznimno kolegijalne odnose. Ljudi su korektni i zbilja mi je ugodno raditi u takvoj sredini. Ali na početku je bilo malo sumnjičavosti. Bila sam nova kolegica u gradu, netko tko će preuzeti neki dio njihova posla.
Nedugo nakon što sam pokazala da znam i mogu i da sam korektna osoba sve je „sjelo na svoje mjesto“. Jedan dio kolega je otišao u mirovinu, a ja sam preuzela ured kolegice Jelice Balog kao preuzimatelj ureda. To mi je super došlo u samom početku mog osamostaljenja. I tako su se počele „slagati kockice“.
Kakvi su suci prema tebi kao ženi odvjetnici?
Ne bih izdvojila odnos sudaca prema ženama odvjetnicama. Nisam osjetila da sam, zato što sam žena, diskriminirana.
Iz ove perspektive, da sada upisuješ fakultet bili ga ponovno upisala?
NE😊 Išla bih na Veterinarski fakultet. Obožavam životinje, a osobito pse i mislim da je lakše raditi sa životinjama nego sa ljudima (SMIJEH!) 😊 Iako nemam niti jedan razlog za žaliti se jer lijepo živim, mogu si sve priuštit, mogu pokriti sve troškove, mogu putovati i sl., mislim da ne bih ponovno izabrala raditi struku kao što je odvjetništvo gdje je isključivi fokus na ljudskim problemima i rješavanju istih.
Jesi li ikada doživjela izjave poput „ne bih s vama radila, ja bih muškog odvjetnika“?
Ne, osobno to nisam doživjela. Zaista ne. Međutim, imam jednu kolegicu u Zagrebu, fizički je sitna, ali nevjerojatno pametna cura, koja mi je jednom prilikom rekla:
„Majo, pojedini muške kolege koji se pojave s zvučnim imenom i prezimenom, pa onda i vizualom, ostavljaju drugačiji dojam nego ja. Ja moram daleko više truda uložiti da oni mene uopće čuju, da me dožive. Mogu imati i pametnije ideje, i prijedloge, ali džaba mi kad sam ja mala, plava cura.“
Ona se danas izgradila, ali eto, u početku joj je bilo teško izboriti se za sebe kako na sudu tako i među kolegama i strankama . Dojam koji ostavljate na nekoga je jako bitan. Tvoj stav je jako bitan. Možda zbog mog stava nisam doživjela nikada takve izjave.
Jedan suradnik mi je jednom prilikom rekao da izgledam kao „nekakav baja“ kada uđem u prostoriju 😊 Kad sam ga pitala šta mu to znači, objasnio mi je da ostavljam dojam kao da me baš briga, da me nitko ne može poljuljati i da sve znam i sve držim pod kontrolom. Vjerujem da zbog toga nikada nisam doživjela takvo iskustvo.
A obitelj i odvjetništvo, idu li skupa?
Osobno se divim kolegicama koje se uz ovakav zahtjevan posao brinu o maloj djeci. Vjerujem kako je potrebna velika podrška ženi koja se uz majčinstvo odlučila na obavljanje naše službe. Poznanstva sa ženama u takvim životnim okolnostima mi pokazuju da se može uz dobru organizaciju i veliku podršku. Meni se ta priča još nije dogodila, što ne znači da neće 😊
O kojoj kolegici bi voljela čitati?
Mislim da svaka kolegica ima neku zanimljivu priču iza sebe. Od vukovarsko-srijemskih kolegica bilo bi zanimljivo čitati o kolegici Ireni Kršul, Martini Alagić, Sandri DKaralić, a zanimljive su i odvjetnice Jasmina Jašaragić, Sandra Marković i Sidonija Hodalić iz Zagreba.
Za kraj ćemo proći par prilagođenih pitanja koja se temelje na knjizi Tim Ferrisa iz knjige Tribe of Mentors, jer mislim da će nam dati jasniju sliku o tome kako razmišljaš i što te čini takvom kakva jesi.
Koje loše preporuke ili savjete čuješ u svojoj profesiji?
Generalno mi je ružno ponašanje kolega prema mladim vježbenicima. Nisu mentori i ne educiraju ih na pravi način. Naša profesija se ne sastoji od suhoparnog poznavanja prava. Naša struka je jako puno toga, od socijalne inteligencije, socijalnih kontakata, načina rješavanja problema itd. Tek nakon toga dolazi tvoje znanje. Kolege na neki način zloupotrebljavaju vježbenike da im odrade poslove koji im se ne daju.
Trudim se izbjegavati takve loše primjere iz jednostavnog razloga što sam sama imala loše iskustvo sa svojom mentoricom, koja je svoje osobne probleme donosila u ured. Sve sam učila od drugih kolega, a ne od svoje mentorice. Zbog toga sam odlučila da ja neću takve greške ponavljati, odnosno ako ne mogu biti prava mentorica, neću nikada imati vježbenika.
Što bi rekla studentu koji će upravo zakoračiti u pravni svijet, da ne radi?
Jednom prilikom sam dobila savjet za koji smatram da je dobar pa ću ga podijeliti i ovdje. Naime, savjetovano mi je da bi mi najgora opcija kao ženi, i da zanemarimo tu činjenicu, bilo korporativno pravo.
Iz razloga što je pravnik u toj grani potpuno obescijenjen. To se vidi i kroz plaću i kroz odnos kolega prema njima. U svakoj korporaciji je bitna prodaja, a ti kao pravnik zapravo uvijek praviš problem oko nečega😊. Uvijek govoriš što se ne smije, dok prodaja traži ono što se smije. Njih je briga za ono što se ne smije, a tvoja uloga je stalno upozoravati na rizike pa se pretvoriš u negativca kojeg ljudi baš i ne vole. Ne cijene dovoljno tvoje znanje i tvoju struku, jer je njihova primarna djelatnost nešto drugo, dok si ti tu sporedna. Ljudi ne vole slušati što ne smiju raditi.
S ovim savjetom bih se složila. Uvijek se drži ili sudstva ili odvjetništva, odnosno onoga što je baza tvoje profesije.
Ako bi mogla imati bilboard bilo gdje na svijetu na tjedan dana šta bi na njega napisala?
Sviđa mi se jako ona reklama jedne banke – nije važno koliko godina imaš, nego koliko života imaš u godinama. Ne bi bilo na odmet da tjedan dana ova poruka stoji negdje na frekventnom mjestu.
Daj nam jednu apsurdnu naviku/činjenicu o sebi?
Jedna mi je sutkinja rekla da sam ja tip odvjetnika koji kada uđe u sudnicu, ostavlja dojam mirnoće, sagledava situaciju, a na kraju uvijek iznenadi. Nikad ne znamo što misli, a uvijek nas iznenadi s nečim što nitko nije primijetio. Većina ljudi mi je govorila da imam onu bazičnu, zdravo seljačku inteligenciju, u smislu da od šume uvijek vidim drvo. Ljudi se često pogube u detaljima, a naša struka je puna detalja. Ali evo, ja kao da uvijek vidim ono bitno, i uspijem se ne izgubiti u detaljima.
U odbijanju čega si postala dobra u posljednje dvije godine?
Definitivno u odbijanju napornih i iscrpljujućih stranaka 😊Počela sam odbijati ljude. Ne dozvoljavam više da mi se nepotrebno crpi energija. Želim da stranke nauče cijeniti naš rad, naše vrijeme i naš trud. Dosta ljudi ulazi u odvjetničke urede misleći kao da je došao na tržnicu po kilu krumpira. Tu percepciju moramo mijenjati.
Naše radno mjesto je ipak odvjetnički ured u koji ne možeš doći nenajavljeno. Termin u kojem ću ti se posvetiti u potpunosti, se mora dogovoriti. Svaki pravni savjet se naplaćuje! No kod nas još nedostaje te kulture. Vani je to uređenije, a ljudi su svjesni da plaćaš i jedan mail koji pošalješ.
Koji ti je najdraži neuspjeh?
Vjerojatno taj što nisam uspjela dogovoriti sa Koncernom prijelaz na neku rukovodeću poziciju u Slavoniji. Ako mogu to gledati kao neuspjeh. Nisam uspjela s njima u pregovorima, pa sam otišla sama sa sobom 😊
Međutim, podsvjesno moja želja je uvijek bila biti samostalna odvjetnica i samostalno upravljati svojim vremenom. Mislim da sam do sada ostvarila sve svoje želje i ambicije koje sam imala, a na tom putu sam shvatila da je velika sloboda i velika odgovornost. Sve ima svoju cijenu.
Koje ti je najbolje ulaganje u životu?
Sve zajedno – i novac i vrijeme i energija. Kad ih ulažeš zajedno 😊 Sve što uložiš se mora vratiti, na ovaj ili onaj način.
Jesi li nekad nešto platila što ti se višestruko vratilo?
Mogu biti zahvalna jer mi se svaki moj trud isplatio, kao što mi se naplatio i svaki moj propust. Kod mene to definitivno ide upravo tako. Život me nagradi ili pokudi, a sve ovisi samo o meni. Ljudi vjeruju da si ono što misliš, odnosno da ono što misliš to i dobiješ. Iz vlastitog iskustva to mogu potvrditi. Što god sam radila, to sam i dobila.
Koju knjigu bi najradije darovala nekome?
„Razgovori s Bogom“ autora Neale Donald Walsch. Ova knjiga mi je prosvjetljenje. Došla mi je u pravo vrijeme, u trenutku kada je trebala doći. Malo je filozofska, što je moje područje. Nisu sve knjige za svaku fazu života, a meni je ova došla u pravom trenutku. To je svakako knjiga koju bih preporučila.
I to se dogodilo. Moja Prva 😊 Kolegica koja sebi privlači ljude svojom pozitivom i otvorenošću. Nadam se da sam vam ju barem malo približila. Zar nije fenomenalna? S njom zasigurno nećete pogriješiti ako ju izaberete kao punomoćnika ili branitelja. Možete ju naći na e-mail adresi odvjetnica.dzajic@gmail.com ili na broju telefona 098/1330-789. Do idućeg razgovora sa nekom od kolegica, nastavljamo se družiti u legal inkubatoru.
,
